Postovi

Prikazuju se postovi od prosinac, 2013

Pobune, Derviš Sušić

"Pomicao se strašan trenutak, kad čovjekov um više ne pita zašto se ko bije, nego se zvjerinje u ljudskom obliku bije da preživi. A sile - zametnice pokolja - mirno prate ovo svoje poslovanje i smišljaju sljedeće."    "Ja s podsmijehom nisam smio ići daleko. Bio je preosjetljiv. Nikad, ni u najžešćoj svađi, nisam ga uvrijedio." "Bez nje bih lakše podnio dronjke, nemoć, glup izgled. Pa i to što nazivaju stidom javi se samo katkad, pa opet zgasne u glibaji bolne otupjelovsti." "Miris pečena mesa zgrči mi utrobu." "Izvučem mrcinu na sokak i jednim zamahom odsiječem mu desnu ruku do iznad lakta. Ne htjedoh, vala, glavu, ima čovjek djecu, a za ruku je nešto lakše.." "Duga blaga ljeta, mir dubrava i pjesme žetelaca, mrsni praznici i vedre hajke na divljač po Konjuhu navukoše na moje ožiljke rumenu kožicu ozdravljenja." "Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prija

Nečista krv, Borisav Stanković

“sa zadrzanim osmehom na ustima, s ocima malo stisnutim i obrvama jedva primetno nabranim, kao smejuci se svima i sve ih sazaljevajuci…” “I baš u tom upinjanju da se od svih izdvoje, izgleda da su nalazili svu draž svoga života.”  "I užasan krik, šum, odupiranje, vezivanje za krevet. I onda tetkino dolaženje otuda, njena zamorenost, malaksalost. I raskomoćavajući se u svojoj postelji da legne, ono njeno krštenje i uzdisanje i molenje: - Uzimaj, Gospode! Oslobođavaj, Gospode!" "- Koja je ova, bre, i čija? - iznenađen, zaprepašćen njenom lepotom a osobito takvim njenim drskim, slobodnim držanjem, pita onaj." "Ne može nikako da se pomiri s tim da će morati kuću napuštati i ići sa njim, i to tamo u Tursku, ili ko zna kuda." "Već je blizu zora. Mrak se gubio. Okolo, iza ravnica, kroz magle, već su se ocrtavala bila. Iz njiva i bašta dopirao miris trule trave i korenja. Tamo negde daleko, oko reke, čulo se šuštanje vode i pokoji

Bajke zaboravljenog jezera, Ljerka Anić

"Svake godine, jednog dana u maju, prođe pored Zaboravljenog jezera čoban, svirajući onu melodiju koju mala princeza nije čula na dan svog prvog bala, i tada se u oku Kraljice suza radosnica rodi još jedan novi, blistavi vojnik." "– Ja ću sad sigurno umrijeti – reče ona čobanu. – Molim te zasviraj nešto veselo, da mi bude lakše u srcu i manje žao u duši što napuštam ovaj svijet!" "Ali moje srce više ne kuca, zmija ga steže!" – pomisli užasnuta princeza. – "Proći će kraj mene, a neće me prepoznati! O, dala bih svu svoju ljepotu..." "Ali moje srce više ne kuca, zmija ga steže!" – pomisli užasnuta princeza. – "Proći će kraj mene, a neće me prepoznati! O, dala bih svu svoju ljepotu..." >> Analiza djela Bajke zaboravljenog jezera

Prosanjane jeseni, Zija Dizdarević

" Isprepleli se snovi fantastično. Prostor je pun ljudi i snova." "Sjede tamo ljudi i puše, neko duhan a neko sasušeno kruškovo lišće, slušaju pjesmu i uspavljuju se. A noć polegla po sokacima, troma ramazanska noć i nečiji starinski kao prst debeo sat sjecka tu noć pridavljenim tiktakanjem iza bensilaha." "Danas, vidim, jeseni su sive i mučne – onda to nisam znao. Činilo mi se da se onim neuhvatljivim sunčevim zlatom daruju svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, čeznu, gore i mole mjesečinu da ih pošalje “u sreću”." "Tako se iz plača rodi radost, rat se davno svršio, njeko propada, njeko se pati, a njekom je bolje, njeko i kuću gradi i slaže ćar na ćar, njekome su djeca glavna briga, njekome briga što nejma djece, hele – nikom potaman, svak zna svoje, a tako, br'te, ako ćemo pravo, i mora bit', njeko se pati a njeko uživa, dunjaluk je tako

Kameni spavač, Mak Dizdar

"Rastvorio sam se I potekao Potocima Rijekama Morima Sada sam tu Sada sam tu Bez sebe Gorak Kako svom izvoru Da se vratim?" " Bosna da prostis jedna zemlja imade I posna i bosa da prostis I hladna i gladna I k tomu jos Da prostis Prkosna Od Sna" "Osmijavah nasmijavah zasmijavah I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha"  >> Analiza djela Kameni spavač 

Rustem i Suhrab, Firdusi

„Ako se junak živ od rane dignem Bojaće ga se veliko i malo. A kogod svega dušmana poštedi, Po svom svijetu zlo će ime steći.“ „Od silne muke dah Rustemu stade, Srce izgorje, a oči zarose. Pa poput praha baci se na Rahša, Krvava srca,   a uzdaha hladna.“ „Ko koga prvi obori na leđa, Ne odsječe mu glavu ni u gnjevu: Već ako njega još obori jednom I tom pobjedom ime lava steče, Tek onda može glavu mu odsjeći: Takav je u nas običan i zakon!“