Derviš i smrt, Meša Selimović
"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od mene i od razuma."
"Ime mi je Hmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža."
"Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje."
"Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas sustići."
"Zašto vam srca od straha drhte kad se u presmrtim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću, To nije nestanak već drugo rođenje."
"Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza leđa"
"Nije to bila strast, već možda gore od toga - uspomena."
"Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao."
"Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvato ga za nogu i svuci na zemlju"
"On je ubica, gadni, surovi, ubica što nosi tuđu smrt na oštrici hitrog noža"
"Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao."
"Ništa. Sumrak, i noć, i svitanje, i dan, i sumrak, i noć. Ništa."
"Ne mogu da kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj."
"Srećom, ljudi lako zaboravljaju ono što ih se ne tiče."
"Lako će se sporazumiti dva čovjeka koji misle."
"Pred Bogom je lahko, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše: poturićeš joj hiljadu isprika. A kad se nađeš gore u tvrđavi, bogami, teže je."
"Čvrstu tvrđavu predale su vječne izdajice ljubavi."
"Prijateljstvo? Sa ženama? Dijete moje od trideset godina, u što ti vijek prođe. Sa ženama je prijatelj samo kulambara."
"Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje."
"Oženio se, zbog Marije, zbog sjećanja, zvog praznih odaja, zbog tuđeg mavaljivanja, jedva jednu zimu izdržao sa ženom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice, poklonivši im imanje u okolini grada i novca, dat tobože u zajam."
"Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo."
"Zar se zaista nikoga ne bojiš? -Boga malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata moga."
"Ponavljam, nemoćan: smrt, kraj. I ne shvaćam poptuno, kao nekad, u tvrđanskim podrumima, dok sam je čekao ravnodušan. Pa to je smrt, pa to je kraj! Konačan susret s najstrašnijom kobi."
"Ne, nikako! Hoću da živim! Ma šta da se desi, hoću da živim, na jednoj nozi do smrti, na uskoj litici do smrti,"
"Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život."
"Svojojm rukom napisao Hasan, Sin Alijin. Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši."
>>Detaljna analiza djela Derviš i smrt
"Ime mi je Hmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža."
"Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje."
"Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas sustići."
"Zašto vam srca od straha drhte kad se u presmrtim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću, To nije nestanak već drugo rođenje."
"Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza leđa"
"Nije to bila strast, već možda gore od toga - uspomena."
"Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao."
"Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvato ga za nogu i svuci na zemlju"
"On je ubica, gadni, surovi, ubica što nosi tuđu smrt na oštrici hitrog noža"
"Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao."
"Ništa. Sumrak, i noć, i svitanje, i dan, i sumrak, i noć. Ništa."
"Ne mogu da kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj."
"Srećom, ljudi lako zaboravljaju ono što ih se ne tiče."
"Lako će se sporazumiti dva čovjeka koji misle."
"Pred Bogom je lahko, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše: poturićeš joj hiljadu isprika. A kad se nađeš gore u tvrđavi, bogami, teže je."
"Čvrstu tvrđavu predale su vječne izdajice ljubavi."
"Prijateljstvo? Sa ženama? Dijete moje od trideset godina, u što ti vijek prođe. Sa ženama je prijatelj samo kulambara."
"Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje."
"Oženio se, zbog Marije, zbog sjećanja, zvog praznih odaja, zbog tuđeg mavaljivanja, jedva jednu zimu izdržao sa ženom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice, poklonivši im imanje u okolini grada i novca, dat tobože u zajam."
"Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo."
"Zar se zaista nikoga ne bojiš? -Boga malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata moga."
"Ponavljam, nemoćan: smrt, kraj. I ne shvaćam poptuno, kao nekad, u tvrđanskim podrumima, dok sam je čekao ravnodušan. Pa to je smrt, pa to je kraj! Konačan susret s najstrašnijom kobi."
"Ne, nikako! Hoću da živim! Ma šta da se desi, hoću da živim, na jednoj nozi do smrti, na uskoj litici do smrti,"
"Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život."
"Svojojm rukom napisao Hasan, Sin Alijin. Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši."
>>Detaljna analiza djela Derviš i smrt