Hiljadu i jedna noć
PRIČA O CARU ŠAHRIJARU I NJEGOVU BRATU
SLAVA neka je Alahu, gospodu svetova, pozdrav i blagoslov gospodaru poslanih, gospodaru i vladaru našemu Muhamedu, Alah ga blagoslovio i pozdravio blagoslovom i pozdravom večnim što traje do sudnjega dana.
A posle toga: doista su predanja o prvim pokolenjima postala pouka za potonja, ne bi li čovek video kako su se poučni događaji desili drugima, i poučio se, i ne bi li se, udubljujući se u predanja o iščezlim narodima i u ono što se zbilo s njima, i sam uzdržao od greha. Hvala neka je onome što je od predanja o starima načinio pouku za potonje narode!
U takva predanja spadaju i priče nazvane "Hiljadu i jedna noć" i uzvišene povesti i pouke koje one sadrže.
U narodnim predanjima priča se o onome što je bilo, prošlo i davno minulo (a Alah bolje zna nepoznato, i on je premudar i preslavan i darežljiviji od svih i preblagonaklon i milostiv), i da je u drevna vremena i minule vekove i stoleća na ostrvima Indije i Kine bio car od careva iz loze Sasana, zapovednik vojske, straže, čeljadi i slugu. I imao je dva sina, jednog odraslog a drugog još mladog, i obojica su bili vitezovi-junaci, ali je stariji nadmašivao mlađega neustrašivošću. I on se zacari u svojoj zemlji i pravedno vladaše ovojim podanicima, i stanovnici njegovih zemalja i njegova carstva zavoleše ga, i beše mu ime Car Šahrijar, a njegova mlađeg brata zvahu car Šahzeman, i on je carovao u Samarkandu persiskom. I obojica su boravili u svojim zemljama, i svaki je u svome carstvu bio pravedni sudija svojim podanicima punih dvadeset godina i živeo u najvećem zadovoljstvu i radosti, i tako je to trajalo do vremena kad stariji car zažele da vidi svoga mlađega brata i kad naredi svome veziru da ode po njega i dovede ga.
I vezir na to odgovori pažnjom i pokornošću i iđaše dotle dok srećno ne stiže. On dođe Šahzemanu i isporuči mu pozdrav i saopšti da mu brat tuguje za njim i da želi da ga on poseti, i Šahzeman odgovori na to pažnjom i poslušnošću i spremi se za put.
On naredi da se iznesu njegovi šatori i izvedu kamile, mazge, sluge i telesna straža i postavi svoga vezira za namesnika u zemlji, a sam ode i uputi se u zemlju svoga brata. Ali kad nastade ponoć, on se seti jedne stvari koju beše zaboravio u dvoru, i vrati se, i, ulazeći u dvor vide kako u njegovoj postelji leži njegova žena zagrljena s jednim crnim robom među robovima. I kad Šahzeman vide to, svet mu se zamrači pred očima, i on reče sebi: — kad se to dogodilo dok još nisam napustio grada, kako li će se ta prokletnica vladati kad odem bratu na duže vreme! —
I on izvuče mač i udari oboje i ubi ih u postelji, a potom, istoga časa i trenutka, vrati se i naredi da krenu dalje i iđaše dok ne stiže do grada svoga brata.
A kad se približi gradu, on posla bratu glasonoše s vešću o svome dolasku, i Šahrijar mu iziđe u susret i pozdravi ga, van sebe od radosti. Njega radi on okiti grad i seđaše s njim, razgovarajući i veseleći se, ali se car Šahzeman seti šta je bilo s njegovom ženom i duboka tuga ga obuze, i lice mu požute, a telo mu klonu.
I kad ga brat vide u takvom stanju, on pomisli da je uzrok tome njegov rastanak sa zemljom i carstvom, i ostavi ga tako, ne raspitujući se o tome. Ali potom, jednoga dana, on mu reče: — o brate moj, vidim da ti je telo klonulo i da ti je lice požutelo, — ali mu Šahzeman odgovori: — brate moj, u meni je živa rana, — i ne ispriča šta je doživeo od žene. — Hoću, — reče tada Šahrijar, — da pođeš sa mnom u lov i hajku — možda će ti se razveseliti srce, — ali Šahzeman se odreče toga, i brat mu ode sam u lov.
A u carskome dvoru su prozori gledali na vrt, i Šahzeman pogleda i odjednom vidi — otvaraju se vrata na dvoru i otuda izlaze dvadeset robinja i dvadeset robova, i žena njegova brata ide među njima, izdvajajući se retkom lepotom i dražima. Oni priđoše vodoskoku i svukoše se i sedoše zajedno s robovima, i odjednom careva žena viknu: — o, Masude! — i crni rob joj priđe i obgrli je, a i ona njega. I on leže s njom, i drugi robovi učiniše to isto s robinjama, i ljubljahu se i grljahu, milovahu i zabavljahu dok se dan ne poče kloniti sunčevu zalasku. I kad carev brat vide to, on reče u sebi: — tako mi Alaha, moja nesreća je manja od ove bede! — i njegova ljubomora i guga iščezoše. — To je mnogo gore od onoga što se meni dogodilo! — uskliknu on i prestade da se odriče pića i hrane.
A potom mu se brat vrati s puta, i oni se pozdraviše, i car Šahrijar pogleda svoga brata, cara Šahzemana, i vide da mu se povratila ranija boja i da mu se lice zarumenelo i da jede bez predaha, dok je ranije jeo malo. I tada njegov brat, stariji car, reče Šahzemanu: — o, brate moj, video sam te požutela u licu, a sada ti se boja povratila. Ispričaj mi šta je s tobom. — Ispričaću ti zašto sada drukčije izgledam, ali mi dopusti da ti ne pričam o tome kako mi se povratila boja, — odgovori Šahzeman, i Šahrijar reče: — ispričaj mi, najpre, zašto si se tako promeiio i oslabio, a ja ću te slušati. — O, moj brate, — poče govoriti Šahzeman, — kad si mi poslao vezira s porukom da ti dođem, ja sam se spremio za put i već bio izišao iz grada, ali se potom setih da mi je u dvoru ostalo zrno bisera koje sam ti dao. I vratih se u dvor i nađoh svoju ženu s crnim robom kako spava u mojoj postelji, i ubih ih i dođoh tebi, razmišljajući o tome. Eto zašto sam se promenio i zašto sam oslabio; a kako je došlo do toga da mi se povrati boja — dopusti da ti ne kažem.
A kad ču te reči svoga brata, Šahrijar uzviknu: — Zaklinjem te Alahom, ispričaj mi kžo ti se povratila rumen! — i Šahzeman mu iopriča sve što je video. I tada Šahrijar reče svome bratu Šahzemanu: — hoću da vidim to svojim očima! — i Šahzeman mu dade ovaj savet: — načini se da ideš u lov i hajku, a sakrij se kod mene — pa ćeš videti sve i uverićeš se svojim očima.
I car odmah naredi da se razglasi da odlazi, i vojska sa šatorima iziđe van grada, i car takođe iziđe, ali potom sede pod šator i reče svojim slugama — neka mu viko me dolazi! — Posle toga preruši se i krišom pređe u dvor gde mu je bio brat, i sedeo je neko vreme kraj prozorčića prema vrtu, i odjednom robinje i njihova gospodarka uđoše tamo zajedno s robovima i do poziva na podnevnu molitvu činjahu sve ono što je bratu ispričao Šahzeman.
A kad vide to, car Šahrijar se izbezumi i reče svome bratu Šahzemanu: — ustani, otićićemo odmah, ne treba nam carstvo dok ne vidimo koga bilo kome se dogodilo to isto što i nama! Inače — smrt bi za nas bila ljepša od zivota
>>Hiljadu i jedna noć detaljna analiza
SLAVA neka je Alahu, gospodu svetova, pozdrav i blagoslov gospodaru poslanih, gospodaru i vladaru našemu Muhamedu, Alah ga blagoslovio i pozdravio blagoslovom i pozdravom večnim što traje do sudnjega dana.
A posle toga: doista su predanja o prvim pokolenjima postala pouka za potonja, ne bi li čovek video kako su se poučni događaji desili drugima, i poučio se, i ne bi li se, udubljujući se u predanja o iščezlim narodima i u ono što se zbilo s njima, i sam uzdržao od greha. Hvala neka je onome što je od predanja o starima načinio pouku za potonje narode!
U takva predanja spadaju i priče nazvane "Hiljadu i jedna noć" i uzvišene povesti i pouke koje one sadrže.
U narodnim predanjima priča se o onome što je bilo, prošlo i davno minulo (a Alah bolje zna nepoznato, i on je premudar i preslavan i darežljiviji od svih i preblagonaklon i milostiv), i da je u drevna vremena i minule vekove i stoleća na ostrvima Indije i Kine bio car od careva iz loze Sasana, zapovednik vojske, straže, čeljadi i slugu. I imao je dva sina, jednog odraslog a drugog još mladog, i obojica su bili vitezovi-junaci, ali je stariji nadmašivao mlađega neustrašivošću. I on se zacari u svojoj zemlji i pravedno vladaše ovojim podanicima, i stanovnici njegovih zemalja i njegova carstva zavoleše ga, i beše mu ime Car Šahrijar, a njegova mlađeg brata zvahu car Šahzeman, i on je carovao u Samarkandu persiskom. I obojica su boravili u svojim zemljama, i svaki je u svome carstvu bio pravedni sudija svojim podanicima punih dvadeset godina i živeo u najvećem zadovoljstvu i radosti, i tako je to trajalo do vremena kad stariji car zažele da vidi svoga mlađega brata i kad naredi svome veziru da ode po njega i dovede ga.
I vezir na to odgovori pažnjom i pokornošću i iđaše dotle dok srećno ne stiže. On dođe Šahzemanu i isporuči mu pozdrav i saopšti da mu brat tuguje za njim i da želi da ga on poseti, i Šahzeman odgovori na to pažnjom i poslušnošću i spremi se za put.
On naredi da se iznesu njegovi šatori i izvedu kamile, mazge, sluge i telesna straža i postavi svoga vezira za namesnika u zemlji, a sam ode i uputi se u zemlju svoga brata. Ali kad nastade ponoć, on se seti jedne stvari koju beše zaboravio u dvoru, i vrati se, i, ulazeći u dvor vide kako u njegovoj postelji leži njegova žena zagrljena s jednim crnim robom među robovima. I kad Šahzeman vide to, svet mu se zamrači pred očima, i on reče sebi: — kad se to dogodilo dok još nisam napustio grada, kako li će se ta prokletnica vladati kad odem bratu na duže vreme! —
I on izvuče mač i udari oboje i ubi ih u postelji, a potom, istoga časa i trenutka, vrati se i naredi da krenu dalje i iđaše dok ne stiže do grada svoga brata.
A kad se približi gradu, on posla bratu glasonoše s vešću o svome dolasku, i Šahrijar mu iziđe u susret i pozdravi ga, van sebe od radosti. Njega radi on okiti grad i seđaše s njim, razgovarajući i veseleći se, ali se car Šahzeman seti šta je bilo s njegovom ženom i duboka tuga ga obuze, i lice mu požute, a telo mu klonu.
I kad ga brat vide u takvom stanju, on pomisli da je uzrok tome njegov rastanak sa zemljom i carstvom, i ostavi ga tako, ne raspitujući se o tome. Ali potom, jednoga dana, on mu reče: — o brate moj, vidim da ti je telo klonulo i da ti je lice požutelo, — ali mu Šahzeman odgovori: — brate moj, u meni je živa rana, — i ne ispriča šta je doživeo od žene. — Hoću, — reče tada Šahrijar, — da pođeš sa mnom u lov i hajku — možda će ti se razveseliti srce, — ali Šahzeman se odreče toga, i brat mu ode sam u lov.
A u carskome dvoru su prozori gledali na vrt, i Šahzeman pogleda i odjednom vidi — otvaraju se vrata na dvoru i otuda izlaze dvadeset robinja i dvadeset robova, i žena njegova brata ide među njima, izdvajajući se retkom lepotom i dražima. Oni priđoše vodoskoku i svukoše se i sedoše zajedno s robovima, i odjednom careva žena viknu: — o, Masude! — i crni rob joj priđe i obgrli je, a i ona njega. I on leže s njom, i drugi robovi učiniše to isto s robinjama, i ljubljahu se i grljahu, milovahu i zabavljahu dok se dan ne poče kloniti sunčevu zalasku. I kad carev brat vide to, on reče u sebi: — tako mi Alaha, moja nesreća je manja od ove bede! — i njegova ljubomora i guga iščezoše. — To je mnogo gore od onoga što se meni dogodilo! — uskliknu on i prestade da se odriče pića i hrane.
A potom mu se brat vrati s puta, i oni se pozdraviše, i car Šahrijar pogleda svoga brata, cara Šahzemana, i vide da mu se povratila ranija boja i da mu se lice zarumenelo i da jede bez predaha, dok je ranije jeo malo. I tada njegov brat, stariji car, reče Šahzemanu: — o, brate moj, video sam te požutela u licu, a sada ti se boja povratila. Ispričaj mi šta je s tobom. — Ispričaću ti zašto sada drukčije izgledam, ali mi dopusti da ti ne pričam o tome kako mi se povratila boja, — odgovori Šahzeman, i Šahrijar reče: — ispričaj mi, najpre, zašto si se tako promeiio i oslabio, a ja ću te slušati. — O, moj brate, — poče govoriti Šahzeman, — kad si mi poslao vezira s porukom da ti dođem, ja sam se spremio za put i već bio izišao iz grada, ali se potom setih da mi je u dvoru ostalo zrno bisera koje sam ti dao. I vratih se u dvor i nađoh svoju ženu s crnim robom kako spava u mojoj postelji, i ubih ih i dođoh tebi, razmišljajući o tome. Eto zašto sam se promenio i zašto sam oslabio; a kako je došlo do toga da mi se povrati boja — dopusti da ti ne kažem.
A kad ču te reči svoga brata, Šahrijar uzviknu: — Zaklinjem te Alahom, ispričaj mi kžo ti se povratila rumen! — i Šahzeman mu iopriča sve što je video. I tada Šahrijar reče svome bratu Šahzemanu: — hoću da vidim to svojim očima! — i Šahzeman mu dade ovaj savet: — načini se da ideš u lov i hajku, a sakrij se kod mene — pa ćeš videti sve i uverićeš se svojim očima.
I car odmah naredi da se razglasi da odlazi, i vojska sa šatorima iziđe van grada, i car takođe iziđe, ali potom sede pod šator i reče svojim slugama — neka mu viko me dolazi! — Posle toga preruši se i krišom pređe u dvor gde mu je bio brat, i sedeo je neko vreme kraj prozorčića prema vrtu, i odjednom robinje i njihova gospodarka uđoše tamo zajedno s robovima i do poziva na podnevnu molitvu činjahu sve ono što je bratu ispričao Šahzeman.
A kad vide to, car Šahrijar se izbezumi i reče svome bratu Šahzemanu: — ustani, otićićemo odmah, ne treba nam carstvo dok ne vidimo koga bilo kome se dogodilo to isto što i nama! Inače — smrt bi za nas bila ljepša od zivota
>>Hiljadu i jedna noć detaljna analiza